Prigodno

SJEĆANJE NA STRADANJE ALJMAŠA U DOMOVINSKOM RATU

Domovinski rat započeo je 1991. i trajao do 1998. godine. Među prvim žrtvama agresora s Istoka bio je ovaj najistureniji dio Lijepe Naše. U ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. bili smo napadnuti s tri strane. Jugovojska nadirala je preko bogojevsko-erdutskog mosta, a srpske paravojne jedinice iz pravca Borova Sela i Bijelog Brda. Toga je dana napadnuta Policijska postaja Dalj i masakrirano 20 policajaca, 14 pripadnika ZNG-a i 4 pripadnika civilne zaštite. Mi stanovnici sela Aljmaša imali smo sreću da nam je iz Osijeka poslan šlep za rasute terete koji se probio Dravom i Dunavom do nogometnog igrališta. Tu sreću nisu imali stanovnici sela Erduta i Dalja jer su ih brzo opkolile neprijateljske snage. Najzaslužniji čovjek za slanje toga šlepa bio je gospodin Branimir Glavaš. Na šlep se ukrcalo nas više od pet stotina iz Aljmaša i Dalj Planine. Naši su gardisti išli od kuće do kuće i sve pozivali da krenu do šlepa. Velika većina ih je poslušala, a bilo je i onih koji su odbili napustiti svoj dom. Tim prvim šlepom išli su samo oni koji nisu bili sposobni držati odstupnicu, a to su stariji i nemoćni, žene i djeca. Svi oni koji su bili pod oružjem ostali su još neko vrijeme. Ubrzo su i oni morali odstupiti pred najezdom neprijateljske sile. Prisilili su dva broda da pristanu uz obalu i oni su ih prebacili u Osijek.

Prvi šlep, u kome su bili stari i nemoćni, žene i djeca, dočekan je u osječkoj luci, a ljudi raspoređeni po školama, ustanovama i kinodvoranama. I to je bio početak našeg progonstva. U međuvremenu su Srbi naselili svoje sunarodnjake, mahom s Papuka, u naše domove. Misleći da će tu zauvijek ostati, mijenjali su imena našim selima. Bili su uvjereni da će oni tu zauvijek ostati, a da se mi nećemo nikada vratiti. Tako je Sarvaš dobio ime Jelenje, a Aljmaš Papuk Dol. Dali su se onda na rušenje svega onoga što je podsjećalo da je tu netko prije njih živio. Tako su na red došle najprije naše crkve. Srušili su do temelja našu crkvu u Dalju, našu crkvu u Erdutu, a onda im je preostalo rušenje aljmaškog svetišta. Dok su rušili crkvu u Dalju, došao je neki starac Srbin, koji im je rekao: „Što to radite, zlikovci? Dobro znajte da će se oni jednom vratiti i opet crkvu izgraditi, a vi nećete nikada oprati ljagu sa svoje duše!“ Rušenje aljmaškog svetišta za neprijatelje je bila poslastica. Razbili su ulazna vrata. Unutra su, unaokolo, kopali udubine u zidovima i u njih stavljali eksploziv. I kad su to sve povezali, onda su ga aktivirali. Ono što su stoljeća s ljubavlju gradila i ukrašavala mržnja je u nekoliko trenutaka srušila. Kad smo čuli što se dogodilo, tražili smo kako doći na te ruševine i u njima potražiti neki komadić kipa naše Gospe.

Pregovore je vodio gospodin Branimir Glavaš. Teško su išli. Tzv. „Istočni sektor“ držali su Rusi. A znamo kome su oni naklonjeni i zato su pregovori teško išli. No, ustrajnost je urodila plodom. Krajem 1992. UNPROFOR je dopustio de jedna delegacija dođe na te ruševine. Ja sam bio župnik i upravitelj aljmaškog svetišta punih 49 godina (1973. – 2022.). Za mene je najveće Gospino čudo pronalazak njezina kipa, gotovo neoštećena, u tim ruševinama.. Neprijatelji i rušitelji odnijeli su samo njezinu pozlaćenu krunu i žezlo koje je držala u ruci. Doživjeti to miniranje, urušavanje - a kip je stajao na glavnom oltaru, na četiri metra visine - i ostati posve cjelovit, pa zar treba veće čudo?! Kip je preko UNPROFORA prebačen u slobodni Osijek uoči blagdana Svih svetih 1992. Gospodin Branimir Glavaš dao ga je obnoviti.

U nazočnosti pripadnika Hrvatske policije i vojske te oko 12 000 štovatelja svečano je unesen u osječku konkatedralu na blagdan Svih svetih. Dok je unošena u konkatedralu, jedan je čovjek iz mase uzviknuo: „Gospo, tolike smo ti godine dolazili kao hodočasnici u tvoje drago svetište u Aljmašu, a ti si sada došla svome prognanom narodu da budeš s nama kao Gospa prognanica!“ I prozvaše je Gospom Prognanicom. Budući da sam kao aljmaški župnik i upravitelj svetišta bio zadužen i za Dom sv. Vinka u kome sam se brinuo za pedesetak prognanika iz više mjesta, Gospu smo smjestili u kapelicu tog Doma. Tu su se okupljali ne samo moji vjernici iz Aljmaša već i iz mnogih drugih mjesta. S vremena na vrijeme kip je nošen u mjesta i župe koje nisu bile okupirane. Oko njega su se okupljali mahom prognanici. Posvuda je odjekivala ona pjesma u čast Gospi Aljmaškoj i naglašavan stih: Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu! Tako je to trajalo punih sedam godina, obilježenih strpljivim iščekivanjem povratka. I konačno je došao taj dan. Povratak je uslijedio na nama znakoviti datum 1. kolovoza 1998. U osječkoj konkatedrali okupio se veliki broj Gospinih štovatelja, njih više od 12 000, Hrvatska vojska, policija, razne udruge. U osječkoj luci čekalo je oko 60 plovila.

Prvi brod koji je zaplovio rijekom Dravom prema Dunavu i Aljmašu nosio je znakovito ime - „Vukovar“, a iza njega 59 drugih brodova i plovila. Tako su se Gospa i njezin narod vratili u njezin i naš Aljmaš. Kip je smješten u jednu improviziranu kapelicu. Nakon obnove naših domova dali smo se na izgradnju Gospina doma, nove župne crkve i svetišta. Gradnja, čiji su investitori bili Hrvatska vlada, Osječko-baranjska županija, Biskupija Đakovo i aljmaško svetište, započela je 2001. godine. Na raspisani natječaj za idejno rješenje pristigle su 24 ponude.

Izabrano je idejno rješenje mladih arhitekata iz Zagreba Mirka Buvinića, Maje Zimmermann i Ive Gajšak. Izvođenje radova dobila je osječka tvrtka Gradnja. Crkva je dovršena 2004. godine. A te smo godine slavili tri stoljeća postojanja aljmaškog svetišta. I opet na taj za nas znakoviti datum, 1. kolovoza, upriličena je posveta novoizgrađene crkve i svetišta. Troškovi izgradnje iznosili su pet i pol milijuna kuna. Ubrzo je započela izgradnja hodočasničkog platoa oko svetišta, svega onoga što je potrebno za prijem i doček hodočasnika. Radove je izvodila firma Zitex iz Donjeg Miholjca. Izgrađeno je deset ispovjedaonica, kapelica u kojoj se služila sveta misa kad je bilo više hodočasničkih grupa, dvorana za vjeronauk, suvenirnica, sanitarni čvor te potrebna skladišta. Nakon toga uslijedilo je uređenje okoliša oko svetišta. Na te druge dvije faze izgradnje utrošeno je oko sedam milijuna kuna. Katolički gospodarstvenici grada Osijeka udružili su se u udrugu i izgradili „Kalvariju“ na brdu iznad sela i svetišta. Utrošili su oko četiri milijuna kuna. Troškovi izgradnje aljmaškog svetišta iznosili su ukupno oko dvadeset milijuna kuna. I tako je Gospa dobila svoj dom, svoju crkvu, svoje svetište, u kojem ona nastavlja ono što je činila puna tri stoljeća - okupljati pod svoje majčinsko krilo svoju duhovnu djecu. Sazidane su obiteljske kuće, kapelice, križevi, spomenici i život se opet vratio u naše selo. Uz Božju pomoć i dobrotu mnogih ljudi, sve smo iz pepela podigli, izgradili, obnovili i uredili. Samo ne možemo povratiti živote onih koji su najviše dali za ovo što danas imamo, a to su naši hrabri očevi, sinovi, prijatelji i znanci čiji su životi utkani u našu slobodu. Iz našeg Aljmaša stradalo je 14 stanovnika.

Za posmrtne ostatke njih petero još se ne zna gdje su. Iz filijale Dalj Planina stradalo je 19 žitelja. Kao dugogodišnji župnik i upravitelj ovog svetišta, mislio sam da će se uvelike smanjiti broj hodočasnika u naše svetište jer je otpala Bačka i Bosanska Posavina odakle je prije rata dolazilo puno hodočasnika. Na moje veliko iznenađenje, broj ne samo da se nije smanjio nego se i četiri puta povećao. Svetište iz godine u godinu sve više raste. Dolaze nam brojni hodočasnici, ne samo iz drage nam domovine, već i iz susjednih zemalja kao što su Slovenija, Mađarska, Srbija te Bosna i Hercegovina. Nisu rijetkost ni grupe hodočasnika iz Njemačke, Austrije i Italije. Kroz ovo svetište godišnje prođe i do 150 000 – 200 000 hodočasnika.

U Aljmašu 1. kolovoza 2023.

Ante Markić, umirovljeni aljmaški župnik